Člankom 83. Zakona o radu (Nar. nov., br. 38/95, 54/95 – ispravak, 65/95 – ispravak, 17/01 i 114/03) propisano je da se plaća radniku isplaćuje u novcu te da se pod plaćom smatra plaća u bruto iznosu što predstavlja temeljno pravo radnika. Međutim, poreznim propisima primici radnika u naravi također se smatraju plaćom odnosno dohotkom od nesamostalnog rada. Sve ono što poslodavac u obliku dobara i usluga daje radniku u svezi sa sadašnjim, prijašnjim ili budućim radom smatra se primitkom po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) pa se sukladno Zakonu o porezu na dohodak (Nar. nov., br. 127/00, 150/02, 163/03 i 30/04 – u nastavku teksta: Zakon) i oporezuje kao i plaća isplaćena u novcu. Oporezivanje dohotka od nesamostalnog rada dobivenog u obliku dobara i usluga (naravi) odnosi se na sve posloprimce a ne samo na radnike zaposlene kod poslodavca. Zakonom se pod posloprimcima smatraju osim radnika zaposlenih kod poslodavca: nasljednici bivših radnika, umirovljenici, članovi predstavničkih i izvršnih tijela državne vlasti te tijela područne samouprave i jedinica lokalne samouprave koji su u radnom odnosu u tim tijelima. Pod primitkom od nesamostalnog rada (plaćom) u naravi smatra se bruto vrijednost koja se sastoji od doprinosa za mirovinsko osiguranje, poreza na dohodak, možebitnog prireza i poreza na dodanu vrijednost. U praksi kod oporezivanja plaće u naravi nailazimo na određene teškoće kod utvrđivanja tržišne vrijednosti tih primitaka u naravi te s načinom obračuna plaćanja poreza na dohodak, obveznih doprinosa i poreza na dodanu vrijednost pa ćemo to pokušati pojasniti u ovom članku. Osim teoretskih i praktičnih postavki pri definiranju plaće u naravi i utvrđivanja tržišne vrijednosti, posebno ćemo obraditi utvrđivanje plaće u naravi po osnovi uporabe prijevoznih sredstava u vlasništvu trgovačkog društva za privatne potrebe te utvrđivanje plaće po osnovi povoljnijih kamata koji se najčešće pojavljuju u praksi.